13.12.2006., srijeda
You've got my love...
Kao da je vrijeme uhvaćeno
U tvom zagrljaju
Vidim tvoje suze, čujem tvoju bol
Dok ti oči sanjaju
Mi smo samo zrno pod zvjezdanim nebom
Mi smo samo tren u vječnosti
I ovaj život nikad neće stati
Dok je tebe i ljubavi...
|
- 20:53 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
28.08.2006., ponedjeljak
Duh vremena...
Italo Calvino, Ako jedne zimske noći neki putnik - ulomak
Stil, ukus, osobna filozofija, subjektivnost, kultura, iskustvo, psihologija, talent, zanatski trikovi i svi ti elementi koji čine da ono što pišem bude prepoznatljivo kao moje, izgledaju mi kao krletka koja ograničuje moje mogućnosti. Kad bih bio samo ruka, otkinuta ruka koja drži pero i piše... Tko bi pokretao tu ruku? Anonimno mnoštvo? Duh vremena? Kolektivno nesvjesno? Ne znam. Ne želim ukinuti sebe zato da bih bio glasnogovornik nečega što se može definirati. Želim to zato da bih prenio ono što se može napisati, a što čeka da bude napisano, ono što se može ispripovjediti, a nitko to ne pripovijeda.
|
- 22:07 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
28.06.2006., srijeda
The breaking of the Fellowship...
When the cold of winter comes
Starless night will cover day
In the veiling of the sun
We will walk in bitter rain
But in dreams
I can hear your name
And in dreams
We will meet again
When the seas and mountains fall
And we come, to end of days
In the dark I hear a call
Calling me there,
I will go there
And back again
|
- 14:53 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
17.05.2006., srijeda
Glad za blaženstvom...
Sve je tako mračno... zamršeni labirinti... nema izlaza... nema zvijezde vodilje. Kada bi bar svemu bio kraj s ispuštanjem posljednjega daha, kao kada prestane isprazna predstava u kazalištu lutaka! – Ali odakle onda silna glad za blaženstvom? Odakle u nama ideal nedosegnuta savršenstva? Čemu odgoda neizvršenih nauma, kada puki pritisak okidača na ovome tužnom predmetu izjednačuje mudraca s luđakom, kukavicu s junakom, plemenita čovjeka s lopovom? – Ako postoji tako predivan sklad u neživoj prirodi, kako to da u razumnome svijetu postoji takav nesklad!? – Ne, ne! Postoji nešto više! Ja, naime, još nikad nisam osjetio sreću.
U jednom bi se jedinom hipu vrijeme svezalo s vječnošću! – Grozni ključu, koji ćeš iza mene zaključati tamnicu života, ali ćeš preda mnom otključati stan vječne noći, reci, oh reci, kamo ćeš me odvesti? U tuđu zemlju koju nitko nikad nije jedrima svoje lađe oplovio! – Gle, pred tom slikom čovječanstvo gubi snagu, nije kadro oprijeti se nečemu što je iznad vremena i konačnosti, a mašta, ta obijesna majmunica čúlâ, lakovjernima, kakvi već jesmo, stavlja pred oči svakojake opsjene. Ne, ne! Muškarac ne smije na to pasti. – Budi kakva jesi, bezimena stvarnosti, ja ostajem vjeran sebi i to mi je dosta! Budi kakvom želiš biti, ako ja pri prijelazu u tebe mogu ponijeti sa sobom svoje pravo ja! Stvari iznad toga samo su vanjski premaz na čovjeku. Ja sam sâm sebi i nebo i pakao...
|
- 18:14 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
15.05.2006., ponedjeljak
Abadona...
Gdje je moja nevinost? Moja nevinost! – gle, sve je izašlo da se sunča na pitomim proljetnim zrakama, a ja u nebeskim radostima osjećam paklene muke. – Sve je puno sreće, u duhu mira zbratimljeno! Sav je svijet jedna obitelj pod ocem odozgo, koji moj otac nije. Ja sam jedini prognan, ja sam jedini isključen iz redova čistih. Ja ne znam za slatko ime djeteta, za mene nema umiljata pogleda drage žene, nikada me prijatelj neće uzeti na grudi! Okružen sam ubojicama, zmije sikću oko mene, za zločin sam prikovan željeznim sponama, teturam u grob propasti podupirući se klimavom palicom poroka. Među cvijećem sretna svijeta ja sam Abadona, raskajani đavao što urla od muke...
|
- 19:25 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|